Svojevremeno sam, na jednom skupu sa većim brojem učesnika, ostao usamljen u odbrani tada izložene teze Mevluta Čavušoglua. Bila je to priča kako zapadne zemlje i međunarodne organizacije ne smiju da pritiskaju ostale u Evropi i na Bliskom istoku da po hitnoj proceduri prihvataju njihove standarde i vrijednosti.
Uređenje političkog sistema tiče se i istorijskih okolnosti i tradicionalnog društva i svaki pritisak izaziva i kontrareakciju. A u zbiru sve to dovodi do dugoročne destabilizacije. Čavušoglu je tada bio poslanik u turskom parlamentu (inače je i jedan od osnivača Erdoganovog AKP-a), a kasnije je postao i šef turske diplomatije. Zapamtio je moje postavljanje i bilo mu je interesantno da poslije toga nekoliko puta porazgovaramo. Meni je bilo interesantno da od njega čujem odgovore o neoosmanističkoj doktrini Turske. Konkretno, zanimalo me kako Turska misli da ojača svoje prisustvo na Balkanu bez paktiranja sa Bugarima i Srbima. Pretjerano oslanjanje na muhamedanski faktor, to jest na Albance i Muslimane u BiH, može samo izazvati kontrareakciju ostalih balkanskih država. I Turska će onda napraviti sebi više štete nego koristi. Razgovori su bili interesantni, a zaključak koji sam još prije nekoliko godina izvukao jeste da ipak ne postoji konzistentan odgovor na moja pitanja.
Ahmet Davutoglu, tvorac neoosmanističke geopolitičke koncepcije, napisao je rad koji je u teorijskom smislu odličan (u prevodu na srpski jezik „Strategijska dubina: međunarodni položaj Turske”, Službeni glasnik, Beograd, 2014). Međutim, često se dešava da je teorija jedno, a politička praksa nešto sasvim drugo. U teorijskim razmatranjima, pogotovo kada je o geopolitici riječ, definiše se šta treba učiniti kako bi se postigao cilj, a u realpolitici se definiše šta može. Često ono što treba i ne može da se ostvari. Zato se i razrađuju različite taktike. Davutoglu je u osmišljavanju taktike potpuno omanuo. To su pokazali i pretposlednji izbori u Turskoj na kojima je AKP podbacio. Na poslednjim je uspio da popravi rezultat, ali je to duga priča, koja se po svojoj prilici neće dobro završiti.
Elem, i Davutoglu i Erdogan su mnogo ranije nego što je trebalo počeli da se ponašaju kao da je Turska već uveliko postala velika sila. Kao da je neoosmanistička koncepcija već realizovana. Nesumnjivo, Turska je imala potencijal da to i postane, ali je ona suštinski predstavljala samo regionalnu silu. I to regionalnu silu koja je od 2009. godine ulazila iz jednog problema u drugi. Od cilja da Turska postane „država sa nula spoljnopolitičkih problema” došlo se do pozicije da je postala „država sa nula prijatelja”. U odnosima sa SAD Erdogan je zatezao do linije pucanja, zbog sumnjičenja Vašingtona da podržava Fetulaha Gulena i sprema ga za „turskog Homeinija” koji će se u jednom trenuktu vratiti u Ankaru i preuzeti vlast.
Sa EU spor traje prilično dugo oko mnogih stvari, a migrantska kriza ga je samo produbila. Sa Izraelom su odnosi narušeni zbog pretjeranog uplitanja Turske u rješavanje palestinskog pitanja, dok je u Siriji zvanična Ankara sve karte bacila na svrgavanje Bašara Asada ne izgradivši alternativnu poziciju. Paralelno, Erdogan je sve vrijeme zazirao od mogućnosti da Iran ojača svoju poziciju, što nije pretjerano ni krio.
Istovremeno je otvoreno previše frontova. Davutogluova računica, bezrezervno podržana od strane Erdogana, imala je sistemsku grešku i rezultat je morao biti loš. Sa Rusijom je Erdogan igrao vrlo oprezno, pokušavajući na taj način da stvori balans u spoljnopolitičkom nastupu, a sa Putinom je čak dogovorio strateški sporazum, koji se prije svega ticao energetske saradnje. U jednom trenutku se učinilo da to može predstavljati i odstupnicu u građenju alternativne pozicije Turske u Siriji. Poslije poziva Asada da se Rusija uključi u borbu protiv terorizma na sirijskoj teritoriji na Bliskom istoku više ništa nije isto. Turska je svoje interese morala da brani u nekom novom okviru, koji je najprije mogla da dogovori sa Moskvom i vjerovatno Teheranom.
Međutim, kao i u drugim prilikama, Erdogan je pogriješio u odabiru taktike. Odlučio se na simetričnu reakciju, potpuno previđajući posledice. Poslednja, vjerovatno i kobna Erdoganova greška, bilo je obaranje ruskog borbenog aviona iznad Sirije. U odbrani svoje pozicije Erdogan i Davutoglu su se toliko zapetljali, da ne samo da u njihove odgovore više niko ne vjeruje, već su dobro poljuljali sopstveni legitimitet u međunarodnoj areni. Ko će sada vjerovati Erdoganu i smatrati ga za kredibilnog partnera?
Ipak, najveći problem u cijeloj ovoj priči ne predstavlja što je napetost u tursko-ruskim odnosima porasla do tačke pucanja, već što ništa iz dosadašnjeg Erdoganovog postavljanja ne govori da on može da promijeni svoju taktiku. Poslije najave Davutoglua da se razmišlja o promjeni ustava, kako bi Turska dobila čist predsjednički sistem, više je nego očigledno da Erdogan ima namjeru da nastavi sa preduzimanjem simetričnih odgovora na svaki novi izazov. Sasvim je moguće da on sada nekog pretjeranog izbora i nema. Ukoliko bi se povukao i pokazao popustljivost pred zahtjevima Rusije, njegov rejting bi se strmoglavio. Šta može da znači nastavak dosadašnje Erdoganove taktike, trebalo bi da zanima cio svijet, jer akcijama u prethodne četiri godine, koje su bile usmjerene na rušenje Asada po cijenu saradnje sa Islamskom državom, a što je kulminiralo obaranjem ruskog aviona, Turska je potrošila sve kredite da učestvuje u budućim dogovorima o Siriji, a vjerovatno i o rekonfiguraciji Bliskog istoka. Nastavkom takvog ponašanja (dalje naoružavanje islamskih ekstremista, kopnena intervencija u regionu Alepa, intenziviranje akcija protiv turskih Kurda) sasvim je moguće da će doći i do rekonfiguracije Turske. Dovoljno je samo da Rusija snažnije podrži Kurde i da krizu iz Sirije preseli u Dijarbakir. Za razliku od Erdogana, Putin se pokazuje kao izvanredan realpolitičar i on preduzima asimetrične odgovore. Ne ulazi u direktne sukobe, niti pokušava da vodi bitke sa neizvjesnim ishodom. Za sada, obezbijedio je Siriju najmodernijim protivvazduhoplovnim sistemima, teritorija koju kontroliše Islamska država se smanjuje iz dana u dan, a za svoje poteze je obezbijedio punu podršku regionalnih igrača (Iran, Irak), koji su mu potrebni za nesmetano izvođenje vojnih akcija. Ako se odluči da podrži Kurde, to neće biti jednostrani potez, već manevar dogovoren sa nizom drugih aktera (između ostalog, sasvim je moguće da će biti dogovoren i sa SAD).
U sukobu sa Putinom, Erdogan jednostavno ne može da pobijedi, a ako prizna poraz u ovoj fazi rata, otvara se pitanje njegovog ostanka na vlasti u samoj Turskoj. Iako je moguće da će se Erdogan još neko vrijeme održati na čelu Turske, što zahvaljujući promjenama ustava, što zahvaljujući poslednjem sporazumu sa EU koji mu donosi „svjež politički vazduh” (tri milijarde eura za zbrinjavanje migranata plus bezvizni režim), biće to period mučenja i za njega, a još više za Tursku. Podbacio je u utvrđivanju taktike, zajedno sa premijerom Davutogluom, kojem je poslije svega povjerio još jedan mandat. Neoosmanistička doktrina je otvorila puno pitanja, koja su zahtijevala konzistentan odgovor i asimetričan pristup u realizaciji. Turska vlast to nije imala. Sada je dospjela u ćorsokak iz kojeg ne može izaći bez velikih posledica.
DUŠAN PROROKOVIĆ